region1992

   I ove subote, slika glavnih sarajevskih ulica, negdje oko podne, gotovo identicna svakoj prethodnoj suboti; pun grad, prepuni kafici, preprodavci novina, galama i lagana setnja, da nekog vidite i da budete vidjeni. Neizostavan detalj, subota i neka akcija, peticija ili protest ispred sarajevske katedrale. Nakon toliko organiziranih skupova, danasnji mi se cinio vaznijim, nezaobilaznim.

  Grupa studenata sakupljala je pred katedralom potpise za ocuvanje "sarajevskih ruza" na asfaltima, koje su proteklih mjeseci nestajale iz centralnih dijelova grada, a o cemu se cutalo.. Na prilicnoj hladnoci tim mladima ljudima nije bilo tesko strpljivo cekati da neko svojim potpisom podrzi tu vaznu akciju. Cekali su i brojali. Akcija je trajala tri sata. Od 11h do 13:30h prikupili su oko 800 glasova.

  Daleko manje od onog sto se mozda ocekivalo, sto je moralo da se prikupi, da ne govorim koliko manje naspram ljudi, koji su danas prodefilirali glavnom sarajevskom ulicom.

  Nazalost, to smo mi. Nasa posla. Kratko pamtimo i brzo zaboravljamo.

  Ako je za "sarajevske crvene ruze" spremno da se brine samo toliko ljudi, koliko je danas potpisalo peticiju, naspram broja stanovnika ovog grada ili naspram onog broja, koji je tuda prosao i samo ovlas, nezainteresirano pogledao u pravcu standa, onda su nam ruze, zajedno sa kolektivnim sjecanjem osudjene da uvenu, izblijede...

   Insistirati od gradskih, kantonalnih i opcinskih vlasti da crvene ruze ostanu trajni podsjetnik na ulicama glavnog grada, nasa je moralna obaveza, i  djelic elementarne humanosti i gradjanske hrabrosti i odgovornosti.

  Sta reci na suplju, zakasnjelu pricu i reakciju sarajevske gradonacelnice Semihe Borovac da do uklanjanja "sarajevskih ruza" sa Markala i drugih mjesta u centru grada nije smjelo doci, da se to dogodilo zbog obnove asfalta i da budzet za 2009. predvidja novac za vracanje ruza???  

   Ima nesto sto se zove autenticnost. A osim toga, kako se dogodilo da ona na toj poziciji neke stvari, koje se desavaju u gradu ne zna na vrijeme, pa se pere sada, kada reaguju sami gradjani??!!

   Najlakse je praviti se blesav i tradicionalno, koristiti tuznu sarajevsku pricu i zrtve u licne ili dnevnopoliticke svrhe, kao sto to radi nasa bijedna gradonacelnica. Tesko nama s njom, a i njoj samoj sa sobom!
Za pocetak neka nauci sta je kultura sjecanja, a onda nek se proba ukljuciti u iskrenu borbu za to. Ako ima sluha i gradjanske hrabrosti.
Jos vaznije, nek nauci razliku izmedju stvarne borbe i boraca za istinu o agresiji na BiH i Sarajevo, nek podrzi takve projekte i ljude, a ne one, koji bi da nas nauce da smo svi jednako krivi, da je ovdje bio gradjanski rat i sukob tri strane, one koji bi banalizirali cijelu pricu o paklu, agresiji i genocidu,
NEKA NE DIJELI PLAKETE POCASNIH GRADJANKI SARAJEVA OSOBAMA, KOJE DO PRIJE 2-3 GODINE NISU HTJELE CUTI DA JE OVDJE BILA AGRESIJA I GENOCID, A SAD SE OD NJIHOVIH PRICA NE MOZE DOCI NA RED.NEKA RAZMISLI KOME JE PRIJE DVIJE GODINE DALA PLAKETU POCASNE GRADJANKE! STA JE TA MISLILA I RADILA DOK JE SARAJEVO GORILO!
Ima mnogocasnijih i zasluznijih ljudi iz susjednih zemalja, koji su plakali sa ovim gradom od Kandicke. Recite to Semihici, ako ima vremena da nekog cuje dok razmislja kako potrositi budzetske pare i precutno pristaje na uklanjanje sarajevskih ruza.
Zakasnjele reakcije nek koristi kuci kad dodje. Nek pusti ovaj grad da zivi i dise onako kako to zasluzuje i kako njegova raja zeli.

  Nakon 11 hiljada ubijenih Sarajlija, nakon 1 600 ugašenih dječijih života, ima li Sarajevo, ima li bilo ko od nas pravo na zaborav? Ima li iko pravo zabraniti nam da se sjećamo, da pamtimo, da pričamo?

  Onda kad smo odlučili ostati u opkoljenom Sarajevu, odlučili smo reći NE fašizmu, mržnji, bezumlju i urbicidu; odlučili smo gledati smrti u oči, igrati ruski rulet, sačuvati  ideju suživota i ljudskosti i valjda pamtiti.

   Gubili smo najdraže, brojali mrtvi, zakopavali braću, sestre, majke, kćeri, sinove i pamtili.

   Ko bi mogao, ko bi smio zaboraviti 27.maj 1992., Miskinovu ulicu; juni 1993. i granatu, koja je na Bistriku usmrtila šest dječijih života; Markale, 5.februar 1994., pa opet Markale, 28.avgust 1995.; krvave tragove u snijegu i nepomična tijela djece kraj sanki u naselju Alipašino polje, smrt koja je vrebala nad gradom i stizala Sarajlije u redovima za vodu i hljeb, na igralištima, u dvorištima...glad, hladnoću neizvjesnost...

   Oni kojih više nema, obavezali su nas da zaboravu ne smijemo otvoriti vrata.

   I sada kada čekamo da konačno bude napravljen spomenik ubijenoj djeci opkoljenog grada, kada bismo morali naći najbolji način da generacijama koje dolaze objasnimo kakvo zlo je 1992. zadesilo Sarajevo, kada bismo ih trebali učiti da je svaka crvena ruža na sarajevskom afaltu pečat nečije ljudske tragedije, mjesto na kojem su mnogi posljednji put gledali svoj grad, kada bismo morali voditi računa da ni jednim korakom ne pregazimo ni jednu ružu-sarajevsku priču iz pakla, kada bismo više nego ikad trebali misliti na kulturu sjećanja, neko bi ruže uklonio i poslao u zaborav.

  Je li to prioritet grada duboko ogrezlog u kriminal i maloljetničku delikvenciju, grada u kojem mladi u život ulaze uz ritam turbo folka i uzora, kojima je mjesto iza rešetaka, grada u kojem vam je sve neugodnije navečer proći sam?

  KOME SMETAJU RUŽE, PODSJETNICI NA SARAJEVSKIM ASFALTIMA, MJESTIMA MASOVNIH STRADANJA?

   Sarajevo i hiljade stanovnika tada opkoljenog grada izašli su kao moralni pobjednici, veći i jači od onih, koji su ih četiri godine vrebali sa brda, gledali kao topovsko meso, pred puščanim i topovskim cijevima željeli napraviti malim i uništiti ih. Kad smo mogli tada, možemo i sada reći NE, onima, kojima smeta naše sjećanje!

   Zaborav je opasan! Sebi ne smijemo dozvoliti da se ne sjećamo tolikog užasa i nečinjenja Zapada, koji je na kraju 20-tog vijeka dozvolio da u srcu Evrope krvari jedan grad, cijela jedna zemlja. Zbog toga nam trebaju ruže na sarajevskom asfaltu.

   Podržimo zato akciju pokreta URBAN. Dođite pred sarajevsku katedralu u subotu, od 11 do 14h i potpišite peticiju protiv uklanjanja sarajevskih ruža simbola stradanja i prkosa glavnog grada u vrijeme opsade. Ne dozvolimo sebi luksuz i sramotu da u godinama mira zaboravimo stradanja, hrabrost i veličinu ovog grada u godinama opsade!                                                                                                                                                                                                                                     

Dobrica Ćosić, ratni trubač

Objavljeno: Pet, 31. 10. 2008. 13:54

POSLEDNJA ODBRANA SRPSTVA

Ćosićev šovinizam koji je cementirao stereotipe o našim susedima, verovatno je najdrastičniji kada govori o Albancima za koje kaže: „Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg naroda balkanskog naroda – srpskog naroda”

Piše: Sonja Biserko

Neposredno uoči ovogodišnjeg beogradskog Sajma knjiga, Dobrica Ćosić se obratio srpskoj javnosti sa nekoliko frontova, kako bi još jednom u svojoj životnoj završnici, ne samo na lažima iskonstruisao interpretaciju raspada Jugoslavije i „Bosanskog rata”, već da bi odbranio sebe i svoju ulogu u pripremi i u toku rata. Osim što se, po tradiciji oglasio u NIN-u, Večernjim novostima i Politici, gde je feljtoniziran njegov uvod u dnevničke beleške Nikole Koljevića koje je on priredio - izašle su mu i dve knjige. Još jedna sveska „Piščevih zapisa” i „Vreme zmija”. Njegova praksa da se oglašava preko glavnih medija počela je još tokom priprema rata i nastavila se tokom devedesetih u svim ključnim situacijama kada je trebalo definisati ciljeve u novim okolnostima.

Književno, publicističko i političko delo Dobrice Ćosića, kako je zabeležio književni kritičar Zlatko Paković u Politici, „ontologizovano je neprikosnovenošću ideje i teleološkim stereotipima koji iz nje izviru”. Njegov šovinizam koji je cementirao stereotipe o našim susedima, verovatno je najdrastičniji kada govori o Albancima za koje kaže: „Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg naroda balkanskog naroda – srpskog naroda”.

Interpretacija Dobrice Ćosića ne bi bila toliko važna da nije reč o mainstreamu i da nije postala opšte vjeruju u srpskoj eliti. Ona je zvanična istina o nedavnoj prošlosti i u malo prerađenijoj formi preuzeli su je univerzitetska, medijska i kulturna mainstream elita. Nadovezuje se na propalu Koštuničinu Komisiju za istinu i pomirenje i na tzv. treći put koji je zagovarala grupa oko Vesne Ristanović (zamišljena sredina između Helsinškog odbora i radikala). Oni su za to da se izvrši „knjigovodstvo zločina” bez ulaženja u uzroke. Da bi se žrtve što više izjednačile u broju, multiplikuju se žrtve Srba u Srebrenici, Sarajevu i na drugim lokacijama. Inicijatori rata su, naravno, Hrvati i Muslimani, koji su iskoristili „imanentnu versku i nacionalnu netrpeljivost i isključivost, odnosno, egzistencijalnu nesigurnost zasnovanu na kolektivnom pamćenju prošlosti”. Za to je odgovoran „lepljivi bratski zagrljaj” i, naravno, Tito i komunizam. Tito je centralna ličnost Ćosićevog obračuna sa Jugoslavijom, ali onom nakon Ustava 1974, za koji Ćosić kaže da je „izvršio ustavno-pravnu dezintegraciju Jugoslavije i srpskog naroda”. Dnevničke beleške Nikole Koljevića, kaže Ćosić, razobličuju motive i ciljeve ”markalenizacije i srebrenizacije Bosanskog rata u muslimanskom ratovanju za jedinstvenu Bosnu, prvu islamsku državu u Evropi, na platformi Izetbegovićeve Islamske deklaracije”.

Srpski startezi sigurno ne bi tako olako počeli rat devedesetih da nisu verovali da će Rusija stati na srpsku stranu i u završnici preinačiti ratni ishod u korist Srbije. Zato već više od dvadeset godina čekaju da se promeni svetska konstelacija i da u opštem međunarodnom metežu iznude „rekonstrukciju Balkana”, odnosno podelu Bosne i Kosova. U tom ključu treba sagledavati i odnos srpske elite prema nedavnoj prošlosti, odnosno njenoj interpretaciji. Ćosić kaže da je srpski narod poražen, ali da „porazi nisu konačni”. Međutim, istovremeno ističe da su Srbi osvojili i neke istorijske pobede: recimo, Republiku Srpsku. Republika Srpska je po njemu, zaslugom svih boraca i svih komandanata Vojske RS, naroda i vođstva oslobodilačkog pokreta Srba u Bosni, prva srpska država preko Drine. Ćosić olako prelazi preko činjenice da se Radovan Karadžić nalazi u Hagu zbog optužnice koja ga tereti za najteže zločine. Uprkos tome, za njega on „nije ratni zločinac već politički vođa naroda republike Srpske”. Osim što za Bosnu tvrdi da je „zemlja mržnje”, Ćosić kaže da je i „odskočna daska” islamskih fundamentalista za prodiranje ka severu i zapadu, dublje u Evropu gde ih čekaju, sada fragmentizovana, ali čvrsta u džihadskoj veri, njihova islamska braća”.

Ćosiću ipak najteže pada NATO intervencija za koju je odgovoran „Magbet iz Požarevca”. Kaže da su motivi za agresiju bili vulgarno nacistički, te da je srpska veličina u to vreme bila u veličini apsurda, beznadežnog rata i otpora najvećoj vojnoj sili na svetu na čelu sa Amerikom.

Zaboravljajući na svoje hvalospeve Miloševiću za koga je govorio da je posle Nikole Pašića najveći srpski političar, Ćosić u svojim novim knjigama zaobilazi svoju ulogu i odgovornost prebacuje na „Magbeta iz Požarevca”, jednog, kako kaže „požarevačkog Crnogorca i ‘malog bankara’, bez zasluga i Titovih sposobnosti”. Međutim, upravo se Ćosić pripremao za rat tražeći saveznike među Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i na Kosovu. On je verovao u „neminovnost rata između Srba i Hrvata, Srba i Muslimana, Srba i Albanaca” (Piščevi zapisi, 1981-1991). Rat zahteva uspostavljanje prioriteta, što po Ćosiću znači, koncentracija volje i svih snaga oko jedinstvenog cilja: „da bismo pobedili tolike neprijatelje, da bismo od ovog surovog sveta i pokvarene Evrope oteli nešto prava i pravde, moramo da mobilišemo celokupne svoje umne, moralne i fizičke snage”. U to ime izvšena je mobilizacija i homogenizacija srpskog naroda u Jugoslaviji. Ćosić ističe da „svako ko se bori protiv srpskog nacionalizma, bori se protiv ljudske slobode”. U tom ključu treba razumeti hajku koja je u poslednja dva meseca (i pre toga) vođena protiv godišnjeg Izveštaja Helsinkog odbora za ljudska prava za 2007. godinu.

Dobrica Ćosić je ceo život proveo u politici i uspeo je da ostvari jedinstvenu poziciju na srbijanskoj političkoj sceni. Miloševiću nikada nije oprostio što ga je smenio sa funkcije predsednika SRJ: „Možda bi srpski narod mogao imati drugačiju sudbinu da je prihvatio moje političke poglede”, vajka se on u jednoj od knjiga. Vajka se i zbog toga što ga svet nije podržao: „Mene kao predsednika SRJ nije podržao Zapad zato što sam bio više Srbin no što treba da budem”. Fenomen njegovog uticaja i moći svakako zaslužuje pažnju, jer upravo taj fenomen objašnjava snagu netransparentnog i neformalnog centra moći koji deluje iz senke i nikome ne dozvoljava iskorak (ranije Đinđiću, sada Tadiću) dok se ne realizuje ono što oni smatraju srpskim prioritetima – ujedinjenje srpskih zemlja, bez obzira na cenu.

Zašto je Ćosić učestvovao u tom istorijskom metežu i sa kojom idejom? I pre rata je govorio da Srbi treba da se ujedine da bi odbranili etnički i istorijski identitet, da se oslobode frustracije razjedinjenosti, da politički ozdrave i steknu samopouzdanje i samopoštovanje, neophodno za demokratski i stvaralački zivot. Jer, po njemu, „sjedinjenje srpskih različitosti obogatiće nacionalno, društveno i duhovno biće srpskog naroda. Zar ti ciljevi srpskog ujedinjenja u jednu državu, ujedinjenje etnickih celina i većina, a ne svih Srba, nisu osnovna ljudska prava? Zar to pravo nisu iskoristili i veliki moćni Nemci? Zašto da ga ne iskoristimo i mi, mali Srbi?”

Sada, kada su Srbi kao narod razbijeni i upropašćeni, sada je za to kriv „Magbet iz Požarevca”. Pre rata, Ćosić je bio na čelu Odbora za ljudska prava i slobode, a danas tvrdi da će ljudska prava poništiti srpski identitet. Danas tvrdi da su Srbi pristali na najveće žrtve u odbranu svog identiteta. Ali se zato poziva na ljudska prava kada je reč o sudbini Radovana Karadžića. Ovakva nedoslednost objašnjenje ima u njegovom sledećem stavu: „Jedino u velikim nacijama može da se uvažava ljudska ličnost. U malim nacijama to nije moguće od tabua i mita – naroda. U malim nacijama jedino nacija može biti velika. U malim nacijama prva moralna dužnost je podređivanje pojedinaca – zajednici, narodu, državi. Srbin je čovek, koji nije čovek, ako nije Srbin, ako nema svesti o narodu; bilo da ga slavi ili da ga psuje” (Promene).

Istine radi, treba reći da je Beograd, upravo zbog stepena homogenizacije na ovom i ovakvom „interpretativnom modelu” nedavne prošlosti, uspeo da razvodni efekat Haškog tribunala, kao i Međunarodnog suda pravde. Pred Haškim sudom upravo odgovora Florens Artman, bivša portparolka Tužilaštva, za nepoštovanje Suda, jer je obelodanila dokumente koji ukazuju na odluku suda da zaštiti „interese nacionalne bezbednosti”. Radi se o zapisnicima sa sednica Vrhovnog saveta odbrane, koji su mogli biti odlučujući u donošenju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv SRJ, za agresiju i genocid. Međutim, postavlja se pitanje kako je uopšte došlo do toga da Karla del Ponte pristane na zatamnjivanje dokumenata VSO. Zato je čitav postupak protiv Florans Artman dobrodošao, kako bi se i međunarodne institucije i određene ličnosti pozvale na odgovornost za donošenje, kao u ovom slučaju, amoralnih odluka.

Sve dok međunarodna zajednica suštinski ne završi proces stavranja novih država na Balkanu (sada Kosova i Bosne i Hercegovine) Srbija će nastaviti sa svojom destruktivnom strategijom podrivanja stabilnosti regiona. Jer, kako je svojevremeno izjavila Biljana Plavšić: „Mi Srbi ćemo biti toliko drski, uporni, nepopustljivi i nikad nećemo pristati i priznati ništa. Svet će se zamoriti, dići ruke od nas i mi ćemo postići nas cilj”.

 Nevjerovatno je s kakvom su se mrznjom,odavno deklarisani poslusnici i pristalice antievropskog, nacionalistickog, konzervativnog bloka u Srbiji i vjerni cuvari kontinuiteta sa Milosevicevim rezimom, uz pomoc medija, instrumenata svoje ideologije, posljednjih dana obrusili na jednu od najcasnijih i sigurno najhrabriju zenu u Srbiji, Sonju Biserko, predsjednicu Helsinskog odbora Srbije. Sporan je Izvjestaj o ljudskim pravima, koji je Helsinski objavio jos u maju, ali je atak na njegov sadrzaj i poziv na javni linc gospodje Biserko, namjerno tempiran u vrijeme kada proevropski orjentisan blok pokusava zakoraciti u Evropu, sto nacionalisticki blok, predvodjen Kostunicom, po svaku cijenu zeli zaustaviti.

Dovoljno je samo zaviriti na stranice nekih srbijanskih novina, poput Politike, Pressa i sl., pa shvatiti u kakvom mraku-drudstvenom, politickom, akademskom, zive nasi istocni susjedi. Zato nije ni cudo da se tako slozno pokusava ucutkati jedan od rijetkih, neizmjerno hrabrih glasova razuma poput Sonje Biserko.

Za one, koji izvjestaj nisu imali prilike vidjeti, u njemu nisu radjene nikakve javne prozivke, kako to tvrde "prozvani". U njemu se navode izjave profesora, akademika, politicara, predstavnika SPC,kulturnjaka i nazalost umjetnika, koji posljednjih 20 godina misle, disu i rade vodjeni nacionalistickim, konzervativnim ideologijama, koje, osim stvaranja ksenofobicnog drustva unutar Srbije, jos uvijek potpiruju aspiracije, teritorijalne i svake druge prema BiH, Hrvatskoj i Kosovu.Onom ko to zeli realno sagledati i procitati bez strasti, Izvjestaj pruza uvid i stanje u Srbiji, koje se itekako reflektuje i na zemlje u okruzenju. Vazno je i da zapadne zemlje imaju takav uvid, prije svega, sto su nas, sve skupa, mnogo kostale neke pozitivne predrasude Zapada prema Srbiji, koji je, nazalost, Srbiji davao tu prednost i privilegiju, jer su je dugo i nepravedno tretirali kao lidera u regionu. Vazno je zato cuti i procitati ono sto ljudi poput Biserko pisu i rade. Za one, koji ne znaju, persone pomenute i Izvjestaju, aktivno rade na pripremama odbrana Seselja i Karadzica. Zahvaljujuci S. Biserko, javnost je saznala da se u jazbini beogradskog Pravnog fakulteta neki studenti prisiljavaju, kroz svoje diplomske radove, doprinijeti odbrani dvojice pomenutih.

Paradoksalno je da su u Srbiji udarne teme ove sedmice Tomislav Nikolic, "reformisani demokrat" i, kako to vole reci "srbomrzac" Sonja Biserko.

Apsurdno je da u srbijanskim dnevnim novinama mozete procitati izjave poput onih da je "Biserko fasista, beogradski mis" i tome slicno, posebno kada shvatite da dolaze iz glava Mome Kapora, Nemanje-Emira Kusturice, Koste Cavoskog, Dobrice Cosica i slicnih fasista.

Preporucujem svima da na jutube pregledaju intervju sa S. Biserko od cetvrtka, 25.septembra u emisiji Poligraf ili da pogledaju vecerasnju emisiju Utisak nedjelje, B92, gdje ce osim gospodje Biserko gostovati "cuveni srbijanski patriota" Ljiljana Smajlovic, inace novinarka.

Nervira i cinjenica da dok gospodju Biserko proganjaju nacionalisticke aveti, kao sto su to cinile i u vrijeme kad su Sarajevo i BiH krvarili, a Biserko u sred Beograda imala petlju i Srbiji i svijetu poruciti da se u BiH provodi etnicko ciscenje i genocid, to isto Sarajevo, ( cast izuzecima), cuti. Mislim da i mi imamo Helsinski odbor, koji se, ruku na srce sa daleko manje elana, interesa i ideja bavi ovim nasim regionom nego li Sonja Biserko, pa nesto mislim, bar u ime kolegijalnosti, razumijevanja i svijesti drustva da se oglase. Nazalost, nema ih. Ima takvih jos. Gdje su oni, koji su tokom rata bili na raznim pozicijama, kako u politici, tako i u NVO, i odlicno znaju s koliko empatije i hrabrosti je Sonja Biserko nastojala pomoci u sirenju istine o onom sto se ovdje zbivalo.

I tu dodjosmo do onog sto jeste problem nas Balkanaca: bas me briga za onog tamo, dok je meni ovdje dobro.

Ovaj prostor, region, posebno ex yu, ma koliko se mrzili, voljeli, mimoilazili, silom htjeli udaljiti, ne moze funkcionirati bez neke saradnje sagledavanja problema u cijelom regionu, bez razmjene iskustava, ali svakako, da ne zaboravimo, sagledavanja proslosti, njenih uzroka i posljedica; stavljanja cijele price u siri kontekst. Zato je neophodna prica o regionu, pa i ovako na blogu. Pomozimo regionu.